Sta sam?
Nikada nisam dovoljno voljela svoju naciju, svoje porijeklo i svoju vjeroispovijest. Nikada nisam bila dovoljno ponosna na to sto sam Srpkinja. Nikada nisam voljela to sto se zovem Milica. Tipicno, apsolutno i sasvim srpski. A kako sam cijeli zivot provela u Bosni, to sam, manje-vise, sada me je sramota da priznam, ali donekle i krila. Nisam dovoljno ucila o nama. Ne znam dovoljno o nasoj istoriji. Nikada mi nisu bile potpuno jasne stvari koje su se desavale na brdovitom Balkanu, ali nikada me to nije ni brinulo.
Volim Sarajevo. Ono je moje, ono je "nase", koliko god da to vise nije i koliko god da je "nas" malo tu.
Studiram Kineski i Engleski jezik na Palama, a kako sam bila jedan od boljih studenata, dobila sam priliku da ovu godinu provedem studirajuci u Kini. Nedaleko od Sangaja, gradic ciji broj stanovnika prelazi deset miliona, zove se Suzhou i bice moje prebivaliste cijele ove godine.
Nije mi bilo iznenadjenje sto mladi Kinezi ne znaju gdje je Bosna, ili gdje je Srbija. Bilo su mi iznenadjenje ali istovremeno i razocarenje, Rusi, nasa "braca", od kojih mnogi ne znaju ni da pripadamo istoj grupi naroda, koje je frapirala cinjenica da mogu da ih razumijem dok pricaju na maternjem jeziku.
Nije me iznenadilo to sto, na nasem fakultetu za strance, u holu, pored vise od dvjesto zastava i obiljezja razlicitih naroda i narodnosti, nema srpske zastave. To me je zaboljelo.
Koliko smo mali, koliko nigdje i koliko nista ne predstavljamo.
Omladinci koji prate sport, znaju za Djokovica. Hvala Bogu, pomislim svaki put, bar nesto.
Oni koji su iole i ikada imali istoriju tokom svog skolovanja, i koji znaju ista o svjetskoj istoriji, znaju gdje je i zbog cega je poceo Prvi svjetski rat. Znaju za Gavrila. U njihovim udzbenicima, u njihovim kulturama, u njihovim ocima, Gavrilo je terorista.
Jedina sam ovdje sa Balkana. Sama. Sanjala sam o cimerki sa mojih prostora. O Hrvatici, Makedonki, bilo kojoj... Zamisljala sam malu Jugoslaviju u svojoj sobi. I, da je neko drugo vrijeme, svi bi znali odakle ja dolazim. Mozda, tada, mozda bi me gledali drugacije.
Pitala sam jednog Italijana kako to mi Srbi izgledamo u njihovim ocima.
"Imam prijatelja Lazara"-rekao je. "Momak je jako, jako pametan. Govori cetiri jezika. Ali je nacionalista i rasista. Ne generalizujem, ne kazem da ste svi takvi, ali.."
Ali nas uce da budemo takvi, nas tako odgajaju. Meni otac ne dozvoljava da gledam Federalnu televiziju. Od malih nogu, nismo ni progovorili, ni prohodali, a vec su poceli da nam ispiraju i truju mozgove o "nama" i "njima", o "njihovom" i "nasem".
I onda takav, zbunjen, ne bas razjasnjenog porijekla ali sa nekim usadjenim i duboko ukorjenjenim pogresnim nacelima, krenes u svijet. Upoznas mnostvo naroda i narodnosti, tebi su oni svi poznati, a oni, sa druge strane, pojma nemaju odakle dolazis ti.
Mali brdoviti Balkan, eto odakle sam, ako vam ista znaci. Iz male Bosne i Hercegovine, i jos manje Republike Srpske, gdje se, nista, vjerovatno, dugo, dugo nece promijeniti. Ratovacemo, na onaj ili ovaj nacin. Ucicemo da mrzimo, umjesto da volimo. Bicemo isfrustrirani i to ce biti jedno prosjecno, normalno stanje jednog prosjecnog pojedinca.
Zato, jednog dana, svoje djete cu da odvedem daleko, daleko od Balkana a o njemu cu da mu pricam samo i iskljucivo najljepse price, jer uprkos svemu, bilo je i takvih...
Volim Sarajevo. Ono je moje, ono je "nase", koliko god da to vise nije i koliko god da je "nas" malo tu.
Studiram Kineski i Engleski jezik na Palama, a kako sam bila jedan od boljih studenata, dobila sam priliku da ovu godinu provedem studirajuci u Kini. Nedaleko od Sangaja, gradic ciji broj stanovnika prelazi deset miliona, zove se Suzhou i bice moje prebivaliste cijele ove godine.
Nije mi bilo iznenadjenje sto mladi Kinezi ne znaju gdje je Bosna, ili gdje je Srbija. Bilo su mi iznenadjenje ali istovremeno i razocarenje, Rusi, nasa "braca", od kojih mnogi ne znaju ni da pripadamo istoj grupi naroda, koje je frapirala cinjenica da mogu da ih razumijem dok pricaju na maternjem jeziku.
Nije me iznenadilo to sto, na nasem fakultetu za strance, u holu, pored vise od dvjesto zastava i obiljezja razlicitih naroda i narodnosti, nema srpske zastave. To me je zaboljelo.
Koliko smo mali, koliko nigdje i koliko nista ne predstavljamo.
Omladinci koji prate sport, znaju za Djokovica. Hvala Bogu, pomislim svaki put, bar nesto.
Oni koji su iole i ikada imali istoriju tokom svog skolovanja, i koji znaju ista o svjetskoj istoriji, znaju gdje je i zbog cega je poceo Prvi svjetski rat. Znaju za Gavrila. U njihovim udzbenicima, u njihovim kulturama, u njihovim ocima, Gavrilo je terorista.
Jedina sam ovdje sa Balkana. Sama. Sanjala sam o cimerki sa mojih prostora. O Hrvatici, Makedonki, bilo kojoj... Zamisljala sam malu Jugoslaviju u svojoj sobi. I, da je neko drugo vrijeme, svi bi znali odakle ja dolazim. Mozda, tada, mozda bi me gledali drugacije.
Pitala sam jednog Italijana kako to mi Srbi izgledamo u njihovim ocima.
"Imam prijatelja Lazara"-rekao je. "Momak je jako, jako pametan. Govori cetiri jezika. Ali je nacionalista i rasista. Ne generalizujem, ne kazem da ste svi takvi, ali.."
Ali nas uce da budemo takvi, nas tako odgajaju. Meni otac ne dozvoljava da gledam Federalnu televiziju. Od malih nogu, nismo ni progovorili, ni prohodali, a vec su poceli da nam ispiraju i truju mozgove o "nama" i "njima", o "njihovom" i "nasem".
I onda takav, zbunjen, ne bas razjasnjenog porijekla ali sa nekim usadjenim i duboko ukorjenjenim pogresnim nacelima, krenes u svijet. Upoznas mnostvo naroda i narodnosti, tebi su oni svi poznati, a oni, sa druge strane, pojma nemaju odakle dolazis ti.
Mali brdoviti Balkan, eto odakle sam, ako vam ista znaci. Iz male Bosne i Hercegovine, i jos manje Republike Srpske, gdje se, nista, vjerovatno, dugo, dugo nece promijeniti. Ratovacemo, na onaj ili ovaj nacin. Ucicemo da mrzimo, umjesto da volimo. Bicemo isfrustrirani i to ce biti jedno prosjecno, normalno stanje jednog prosjecnog pojedinca.
Zato, jednog dana, svoje djete cu da odvedem daleko, daleko od Balkana a o njemu cu da mu pricam samo i iskljucivo najljepse price, jer uprkos svemu, bilo je i takvih...
2 Komentari |
0 Trekbekovi