Jezera Sudžoa
Kinezi su u proteklih sedam dana proslavljali nacionalni praznik, Dan Republike. Mladi Kinezići su se mahom vraćali kućama, dok su imućniji stranci putovali Kinom. Nama, ne tako imućnim, preostalo je da obiđemo barem mali dio našega grada.
U svim mojim snovima o sreći i spokoju, uvijek je bivala voda. Oduvijek sam voljela gradove na vodama. Pomislite samo; Mostar, Višegrad, Zvornik, mogu li ljepši biti? Što je rijeka veća, to je grad ljepši. Kako nije bilo prilike, novca i ćega sve ne, da posjetim pravu Veneciju, tako se pojavila prilika da posjetim Istočnu Veneciju, odnosno Sudžou. 42% površine ovog grada je na vodi. Pored ćuvene Jangze rijeke, Sudžou krase i pet jezera: Dušu, Đincang, Đinđi, Šhu i Jangčeng.
Nedaleko od kampusa leži jerezo Đinđi. Ovaj dio grada naziva se Industrijski park. Modernizacija ovog podučja počela je još kasnih osamdesetih godina prošloga vijeka, a rezultate imaju danas- lanac savremenih hotela, banaka i raznih drugih objekata i skulptura moderne arhitekture.
Jezero Đinđi ponosno i zasluženo nosi dvije titule: najvećeg unutrašnjeg jezera u Kini, kao i "novog raja na Zemlji".
Kakogod, jaku konkurenciju ovom veličanstevnom vodenom području predstavlja i jezero Dušu. Na obali ovog jezera nalazi se katedra našeg fakulteta odsjeka za nauku i tehnologiju. Ukoliko na internetu ukucate "Suzhou university", prvi rezultat će biti prelijepa i ogromna, dokaz i odsjaj savremene arhitekture, biblioteka Binglin. Ukupna površina biblioteke zauzima 32 hiljade m2. Osam spratova objekta je na zemlji, dok je jedan pod zemljom. Za mene, spoja seljanke i zaluđenika naučnom fantastikom, zgrada je izgledala potpuno naučno-fantastično! Posebno me je oduševio, ali i donekle prepao, lift, jer su me kapsule (upravo kapsule, da) posjetile na one iz Obliviona, na putu za Saturnov satelit.
U čitaonicama smo vidjeli prilično zavidan broj Kinezića, koji su ili učili ili spavali za radnim stolovima.
Na putu ka jezeru, glavnoj destinaciji, počeli smo da srećemo mladence. Jedan za drugim, iskakali su niodkud mladi, upravo vjenčani kineski parovi. Potom se pojavila i katedrala. Kako je to čudno, i ironično donekle, da po prvi put u životu uđem u katedralu upravo ovdje, na drugom kraju svijeta.
Na tren, sve je stalo. Svaki zvuk, ton i veseli uzvici mladenaca i njihovih najbližih. Osjetila sam miris tamjana, mir, spokoj, prisustvo ljubavi i Boga.
A vani, ponovo nas je doćekalo i svojom nepreglednošću iznenadilo jezero Dušu. Ovdje je prava rijetkost vidjeti sunce, no, toga se dana ono veselo ogledalo i kupalo u vodi Dušua. Srećno sunce. Za razliku od ljudi, koji ni stopala ne mogu da pokvase, zbog jako visokog stepena zadađenja, ono može da se kupa. Čovječe, koliko je to tužno i zabrinjavajuće! U ne tako dalekoj budućnosti, kada sve ono prirodno bude na izmaku i u svojim poznim časima, a ono vještačko na svom vrhuncu, čovjek više nigdje neće moći da osjeti slobodu vode niti slobodu u vodi. Za vode Balkana nema brige. One su svjetlosnim godinama udaljene od civilizacije, i trebaće godine da se to promijeni. Srećom, kažem ovaj put...Generalna